Ko šapat što vjetar ga nosi

U tišini jutra, kad se magla budi, a prvi se zrak po poljima krade, u srcu mom tišina se čudi kako ime jedno sve misli mi vlada. Ana — ko šapat što vjetar ga nosi, ko trag svjetlosti na vodi mirnoj, nježno mi padne na um i kosi, i vrati toplinu u noći zimnoj. Korak joj lagan ko ples je rose, smijeh joj raznježi i kamen stari. Kad ruke joj tiho snove donose, i vrijeme stane, i svijet se pokori. A kad se umori dan od buke, i nebo potamni poput tkanine, Ana tad sklopi svoje ruke, i zvijezde joj padnu kraj sudbine. Jer ona je pjesma što se ne piše, već živi u srcu koje je voli. Ko val što se nikad do kraja ne stiše — Ana u duši zauvijek se moli.