Imam te a nemam te

Imam te, a nemam te Sjede pored mene tvoje oči poznate, a između nas kilometri šutnje stoje. Dodirnem ti ruku, osjetim toplinu, ali ne mogu da osjetim da si moje. Dijelimo dane, iste ulice i sate, i svako jutro dočekamo zajedno. A opet, kad noć prekrije sve tragove, u meni ostane nešto nedorečeno. Imam te, a nemam te, kao more što ljubi obalu pa ode. Imam te, a nemam te, kao kišu što padne, al’ žeđ ne prođe. Tu si kraj mene, a daleko od srca, blizu usnama, a daleko od sna. Imam te, a nemam te, ljubavi moja, i ne znam boli li više ti ili samoća. Ponekad me gledaš kao prvoga dana, pa povjerujem da će sve biti dobro. A onda se izgubiš u svojim tišinama, i ostaviš me samog na pola puta s tobom. Nisi otišla, a kao da jesi, nisi me ostavila, a ostavljen sam. Kako da sačuvam ono što se ruši, kad ga držim cijelim svojim srcem i znam… Imam te, a nemam te, kao zvijezdu što sija iznad tame. Imam te, a nemam te, jer tvoje srce ne izgovara moje ime. Tu si kraj mene, a daleko od srca, blizu usnama, a daleko od sna. Imam te, a nemam te, ljubavi moja, i ne znam boli li više ti ili samoća. Možda je lakše izgubiti nekoga, nego ga gledati kako polako nestaje. Jer kraj ima suze i posljednje riječi, a ovo nema ništa… osim čekanja. Ako jednom odeš, možda ću preboljeti. Ali kako da prebolim ono što još traje? Kako da zaboravim nekoga ko je tu… a nikad nije bio sasvim kraj mene? Imam te, a nemam te. I to je najtužnija ljubav koju znam.