Boris Papandopulo: Sonata for Violin & Piano (Allegro Moderato) / Krpan, Majnarić

Boris Papandopulo: Sonata for Violin & Piano (Allegro Moderato) / Krapan, Majnarić UKRATKO O BORISU PAPANDOPULU Boris Papandopulo, hrvatski skladatelj i dirigent (Bad Honnef, Njemačka, 25. II. 1906 -- Zagreb, 16. X. 1991). Potomak ugledne obitelji Strozzi (baka Marija Ružička-Strozzi, ujak Tito Strozzi), koja je njegovala kazališnu i glazb. umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac rus. plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču (1925--28) kod Dirka Focka. Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo (1928--34) i dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1931--34), zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu (1935--38), potom u Zagrebu zborovođa Kola (1938--46), dirigent (1940--45) i ravnatelj (1943--45) Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala (1942--45). Nakon II. svj. rata dirigirao je Operom u Rijeci (i bio njezin direktor 1946--48., 1953--59), potom Operom u Sarajevu (1948--53), Zagrebu (1959--65) i Splitu (1968--74). Istodobno je bio gost-dirigent u kazalištu Komedija u Zagrebu te Opere u Kairu. Neko je vrijeme djelovao i kao glazb. pisac i kritičar (1931--38). God. 1965. imenovan je redovitim članom JAZU. Ostavio je opsežan opus s više od 400 djela. Pisao je za sva glazb. područja: orkestralnu (simfonije, simfonijske pjesme, suite i dr.), koncertantnu (velik broj solističkih koncerata) i komornu glazbu (od toga 6 gudačkih kvarteta, Concerto da camera i dr.), solističke skladbe (posebno za glasovir, s poznatom Contradanzom), glazbeno-scenska djela (opere, balete) i kantate, film. glazbu (npr. Bakonja fra Brne F. Hanžekovića, 1951; Pustolov pred vratima Š. Šimatovića, 1961), sakralne skladbe (Hrvatska misa u d molu, Muka gospodina našega Isukrsta, Osorski requiem i dr.) te skladbe za glas ili zbor (Ljubavne pjesme, Svatovske, Dodolice i dr.). Visoka razina skladateljskoga zanata i trajna znatiželja prema novomu omogućile su Papandopulu da nadvlada estetičke i ideološke rascjepe svojega doba. Premda je isprva deklarativno pristajao uz nacionalni stil i folklor, Papandopulov je skladateljski izričaj u osnovi antiromantičarski i neoklasicistički. Njegov virtuozni neoklasicizam, specifična novobarokna motoričnost i ponekad hindemithovska zvukovnost najbolje se očituju u skladbama kao što su Sinfonietta iz 1938. ili pak Concerto da camera iz 1929. Uporaba folklora u njegovu opusu nikada nije ostala na razini pukih harmonizacija pučkih napjeva, nego je rušila tradicionalne forme i stvarala slobodne ciklične oblike (npr. zborski ciklus Svatovske, 1924., ili pak IV. gudački kvartet, 1950). Pritom je posezao za arhetipskim slojevima i različitim tradicijama (dalmatinsko pučko crkv. pjevanje, osmoglasnik ili gregorijanski koral). To je posebno vidljivo npr. u Slavoslovijama za soliste, zbor i orkestar (1927) ili u Muci gospodina našega Isukrsta za muški zbor (1936). Otvoren za nove glazb. pojave, Papandopulo je rabio i dodekafoniju (Osam studija za klavir, 1956; Konjanik, 1961; Koncertna muzika, 1965). Njegov opus pripada u sam vrh hrv. umjetničke glazbe XX. st. IZVOR: Hrvatska enciklopedija