Mehana - Na potoku (Aleksa Šantić)

Pjesma Alekse Šantića iz 1903 godine, napisana i izdana zajedno sa Eminom. Iskorištena kombinovana matrica "S one strane Plive" i "Otomalj visoki", ali učinilo mi se da je šteta ne objaviti je. Ujedno i najteža i dosad najduža za uraditi uprkos AI-u. Sa ovom pjesmom je završen ciklus stvari koje smo imali pripremljene, osim što imamo još "Djevojka sokolu zulum učinila" nanovo snimljenu jer zadnja nije ispala najbolje. Takođe prihvatamo sugestije za sledeći set snimaka (poželjno stare nikad ili rijetko opjevane stvari). Tekst: Polako suton prikrada se, slazi U lisnu goru — u zavičaj mio; Rađa se mjesec i po dugoj stazi Padaju sjenke, i san trepti tiho. Šumore breze, dršće list do lista, Mrmori potok ispod vrba starih; Odbljeskom mekim dijamanta čista Modru mu trsku zlatan crvić zari. Noseći snoplje preko niske brvi Na drugu stranu potoka, u selo, Seljanka hodi, mlada, puna krvi; Lice joj mramor, mjesečina čelo. Gdje li je rasla ta ruža što gori? Visoko, tamo gdje se jelen krije, Gdje vjetar tiho s jasikama zbori I bistra voda iz kamena bije. Odar su njezin široki velenci Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja, Potoci šume u dubokoj sjenci I slavuj pjeva pod svodom od granja. Nju plava jutra umivaju rosom, A vjetar trepti i lako mirisnim Češlja je krilom, i svilenom kosom Vihori dugo pod brezama lisnim. U vedre noći njen je pokrov mio Od plava neba, mjesečine meke; Njena su njedra vrt u kome tiho Počiva miris bagrema i smreke. Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi! O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi, S tobom ću biti i dane i noći! I tamo, gdje se vodopadi dime, Ljubiću tebe svojim srcem zdravim. I tvoje slatko govoriti ime Nebu i suncu i gorama plavim!