Osećam te...

Osećam te… ne kao dodir, već kao prisustvo koje se širi tiho kroz mene, kao svetlost koja ne traži oči da bi bila viđena. Osećam te u pauzama između misli, u trenucima kada sve utihne i ostane samo nešto nežno, nešto što nema ime — a opet znam da si to ti. Nisi pored mene, a ipak te ima više nego ikoga. Kao da si utkana u moj dah, u ritam kojim postojim, u tišinu koju nosim sa sobom. Ponekad te osetim kao setu, ponekad kao mir, a najčešće kao neku tihu sigurnost da negde, u isto vreme, i ti osećaš mene. Ne tražim te očima, jer znam da te neću tamo naći. Tražim te unutra, tamo gde se duša prepoznaje bez pitanja i bez sumnje. I možda se još nismo sreli, možda su naši putevi tek na putu da se ukrste u pravom trenutku… ali ovo što osećam nije čekanje — ovo je već susret.