„Radije gubim sve nego uzmem”, reče princ batleru; ipak ju je zaprosio

Zamisli čovjeka koji prividno ima sve, ali njegov vlastiti neizmjerni ponos, usađivan stoljećima, polako i okrutno uništava sve što posjeduje, njegovo životno djelo i samu njegovu dušu. Moćnog, aristokratskog hercega koji, stojeći u ledeno hladnoj, mračnoj knjižnici svog golemog imanja, nepomična lica i čeličnim, ledenim glasom izjavljuje da bi radije izabrao potpunu propast, siromaštvo, vječno kaljanje svog imena i društveno izopćenje nego da oženi određenu ženu. Ovu je rečenicu izgovorio u ponedjeljak, s iskrenim prijezirom u očima i nepokolebljivom, gotovo religioznom vjerom u svoj društveni stalež. U petak je pak, klečeći na koljenima, potpuno razotkrivajući svoju prethodno zatvorenu dušu, preklinjući tražio ruku te iste žene u salonu njezine obitelji. Što se može dogoditi u četiri kratka, ali utoliko intenzivnija dana, što može potpuno otopiti čak i ledeno srce te baciti u prah najtvrdoglaviji, najdrevniji muški ponos?