Sveti Ava Justin Popović

Sveti Justin Popović 1894-1979 - arhimandrit manastira Ćelije, doktor teologije, profesor Beogradskog univerziteta i duhovnik. KOMENTAR OCA GAVRILA (VUČKOVIĆA) NA FILM: "Da, uslikan sam na toj fotografiji, koju pre ovog filma nikad nisam video. Sećam se kako sam se tog dana našao u manastiru Ćelije. U to vreme sam kao hilandarski monah boravio u Srbiji, bio sam nekoliko dana gost kod vladike Save šumadijskog, upravo pred praznik Blagovesti. Govorilo se da je ava Justin bolestan. Na Blagovesti je blaženopočivši vladika Sava služio u manastiru Divostinji, sasluživao sam mu kao đakon. Posle Svete liturgije, tokom ručka, zajedno sa igumanijom Jefimijom iz manastira Drače naišao je brat Veljko iz Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Kraljevu, koga sam poznavao jer je više puta dolazio u manastir Hilandar. Oni su išli za Ćelije i na putu svratili u Divostinju, pa me je brat Veljko pozvao da i ja krenem sa njima. Tražio sam blagoslov od vladike Save i dobio ga. Nas troje smo otišli za Ćelije. Kad smo stigli i ušli u portu, nikoga nismo videli. Vladala je potpuna tišina, osetila se neka posebna atmosfera. Ušli smo u kuhinju i zatekli jednu monahinju, samu. Kad smo joj kazali da smo došli da obiđemo oca Justina, ona nam je rekla: „Ava se upokojio pre sat vremena. Svi su oci sada u njegovoj keliji, spremaju da ga prenesu u crkvu“. Poslužila nas je vodom i slatkom i kako smo mi izašli, tako smo videli da iznose kovčeg. Bili su tu vladike Atanasije, Irinej i Amfilohije, tada jeromonasi, na fotografiji se ne vide jer su oni, kako smo mi prišli, nama ustupili mesto da bismo smo i mi učestvovali u nošenju Avinog tela. Od konaka do crkve smo se još izmenjivali u nošenju kovčega. Svoje obretenje u manastiru Ćelije na dan upokojenja prep. Ave Justina smatram za veliku milost Božju. Poseta je bila sasvim neplanirana, a sve se dogodilo neočekivano i brzo, u magnovenju. Kad sam se pojavio, u Ćelijama se pronela vest da je tu i jerođakon Gavrilo iz Hilandara. Igumanija i sestre su bile iznenađene kako to da je neko iz Hilandara u tom trenutku, neposredno posle Avinog upokojenja, već prisutan. Pošto smo kovčeg uneli i stavili u crkvu, stao sam pored njega. Imao sam veliku želju da stojim tu, pored tela našeg velikog Ave. U to sam vreme, kao monah živeći na Svetoj Gori, tvorio neprestanu umnu molitvu i bio u molitvenom stanju. Tada sam u Ćelijama, pri pomisli da me je Gospod udostojio da budem kod ave Justina i oprostim se od njega, imao veliko molitveno umiljenje. Držao sam svoje brojanice, od 300 zrna, i tvorio molitvu. Zaboravio sam na umor i na vreme, stojeći pored kovčega velikog Božjeg ugodnika, čije je lice bilo svetačko. Maramicu kojom sam tada brisao molitvene suze i danas čuvam kao blagoslov i sećanje na velikog Avu. Tokom popodneva i sledeća dva dana su dolazili sveštenici, monasi, vernici da se poklone Avi, a ja samo hteo da budem u crkvi uz kovčeg, izlazio sam samo da bih se malo okrepio i onda se opet vraćao. Tako je bilo dva dana, do sahrane ave Justina, posle koje sam otišao iz Ćelija. Nevremena koje se spominje u filmu se i ja sećam, a za gromove, sad kad sam pogledao film, prisećam se da se posle pričalo."