Hasan Mehmedović: 80 dana mojeg proboja, Bošnjaci su već proživjeli opise Sudnjeg dana

U Drinjači, mjestu na tromeđi općina Zvornik, Bratunac, Milići (prije agresije Vlasenica), živjela su sedmerica braće Mehmedović. Sedmerica braće, svi oženjeni, 17 djece u sedam kuća. S njima je živio i njihov otac, a majka im je preselila 1990. godine. Pred agresiju svi su bili u Drinjači, osim supruge i dvoje djece od Hasana Mehmedovića. Znači riječ je o 30 osoba (osam muškaraca, šest žena i 15 djece) koji su u najbližem srodstvu te dočekuju u svojih sedam kuća napad agresora 16. maja 1992. godine. Ta noć, 15. na 16. maj, bila je posljednja noć koju je u svojoj kući prespavao Hasan. Bilo je to tačno na njegov 30 rođendan. Hasan govori o svom ratnom putu za Stavov podcast “8 korpus” koji uređuje i vodi Anes Džunuzović. “Čuvali smo mi neke straže, ali to je bilo samo da nas ne zateknu na spavanju. Neki su se sklanjali u šumu. Tog 16. maja ujutru ja sam bio u svojoj kući, spavao sam, neki drugi su bili na straži, a neki su se skrivali po šumama. Četnici su nas opkolili, uključujući i one po šumama i počeli nas polahko sabijati prema asfaltu. U kuću je uletio moj najstariji bratić i povikao: ‘Vi spavate, a nas sve pohapsiše!’ Skočio sam i počeli smo bježati, ja i bratić, babo je ostao, kao i drugi. Srećom nisu ih pobili, taj dan su ih pohapsli, tražili oružje i onda ih pustili. Ja sam se s bratićem probio do Urkovića, to je mjesna zajednica Konjević Polje.” Iako su ih poštedjeli 16. maja, stanovnici Drinjače doživjeli su veliki masakr 30. maja. Tada su pohapsili sve koje su zatekli i likvidirali ih u grupama po 10. Prema procjenama koje je dao preživjeli ovog masakra taj dan ubijeno je oko 100 osoba. Hasan je u Konjević Polju ostao do marta 1993. godine, kada pada čitav prostor od Snagova, preko Liplja, Kamenice, Cerske, Konjević Polja do srebreničkih sela gdje se ofanziva završava. Taj put povlačenja bio je težak, svjedoči Hasan. “Sve je išlo jako brzo, gledate kolone ljudi koje idu prema Srebrenici, stare ljude, nemoćne, snijeg, hladnoća, neko vodi kravu, neko konja, nešto natovario. Dolazimo do srebreničkih sela: Šušnjare, Brezove njive, Jaglić. Ljudi lože vatre, sa svih strana pristižu. Strašan prizor. Nastavljamo dalje prema Potočarima, ukoliko imate nešto hrane neko će vas primiti, ako nemate prolazite dalje. Ja i jedan brat smjestili smo se u jednu kuću u Gornje Potočare i tu ostali do pada Srebrenice. Ja sam imao sreću jer sam poveo kravu i ona je sa mnom bila sve do pada Srebrenice”. Ubrzo je došao period demilitarizacije i taj period prividnog mira do 6. jula 1995. godine. Onda, 6. jula, počinje granatiranje. Narod je zbunjen, u panici. Po Hasana dolazi kurir da ide na liniju. Bili su na liniji, ali nisu ispalili ni metak, došlo je naređenje za povlačenje i izvlačenje prema Tuzli. “Nisam tada znao o Sudnjem danu koliko znam danas. Ali na put iz Srebrenice prema kući u kojoj sam boravio u Gornjim Potočarima naišao sam na prizore koji me podsjećaju na opise Sudnjeg dana. Na jednom mjestu vidite konje, krave, ovce, mačke, pse, ljude, žene, djecu, starce, svi izbezumljeni, u strahu. Djeca plaću, stoka riče, neko zapomagao, strah je ogroman. Scena koja me jako podsjetila na Sudnji dan”, kaže Hasan. Hasanov proboj do slobodne teritorije trajao je 80 dana. Preživio je zasjedu na Kameničkom brdu, probijao se u grupama, a nekada i sam. Dolazio je do pred slobodnu teritoriju, pa se vraćao u Srebrenicu. Prolazio kroz svoju Drinjaču, planirao i prelaz preko Drine i smještaj u jedno tamošnje bošnjačko naselje. Na kraju nije ni pokušao jer je Drinom patrolirao veliki gliser koji je hvatao one koji su pokušavali preči čamcima. Pronaći hranu bilo je posebno teško. Najčešće je to bilo voće. Najteži trenuci bili su mu kada ostane sam. Nakon 80 dana Hasan je stigao na slobodnu teritoriju.