Kalabić - Šta smo mi?

11/16 Uloga u priči: Dolazak do tačke gdje više ništa ne može da se smjesti u poznate okvire. Sve što je između njih i dalje postoji, ali više nema jasno značenje. Nije početak, nije kraj, i upravo zato postaje teško izdržati. U njemu se javlja impuls da sve prekine prije nego što ode predaleko. Pokušava da slomi ono što se stvara između njih, uvjeren da je to jedini način da se zaštiti od ponavljanja istih rana. Ali što više pokušava da se udalji, to jasnije shvata koliko je već duboko u svemu tome. I prvi put ne vidi izlaz koji je jednostavan. Ne zato što ne zna šta da kaže, nego zato što zna šta bi time izgubio. Jer previše je zaljubljen da bi to izgovorio. Previše je ušao u sve to da bi mogao da se ponaša kao da mu ništa ne znači. I u tom sudaru straha i osjećaja, prestaje da gleda na odnos kao problem koji treba riješiti i počinje da ga gleda kao nešto što ne želi da uništi, čak i ako ga boli. Pogotovo jer se sjeti nje u onom najtišem obliku i očiju koje su previše iskrene da bi ponovo podnio da u njima vidi suze zbog sebe. I umjesto da se sve prekine u jednom trenutku, u nekoj nagloj odluci vođenoj strahom ili impulsom… nakon svega što su prošli, nakon dugih razgovora koji su se razvlačili između tišina i rečenica koje su bile teže nego što su zvučale, i nakon što su po prvi put stvarno izgovorili ono što su mjesecima samo osjećali - dolaze do odluke zajedno. Poruka: "Ništa nije samo šablon.. :D"