Prodao kuću u Njemačkoj u Bosni kupio pola sela - Pero Jurčević vraća život u Postinje

U malenom selu Postinje kod Travnika, gdje su nekada dječiji smijeh i zvukovi seoskog života bili svakodnevnica, danas se ponovo budi nada. Za to je zaslužan Pero Jurčević, čovjek koji je život izgradio daleko od rodnog kraja, ali ga nikada nije zaboravio. Još kao dječak otišao je u Njemačku, gdje su mu roditelji već radili. Tamo je odrastao, radio, stvarao i na kraju izgradio uspješan biznis. U Augsburgu je imao veliku kuću, stabilan život i sigurnu budućnost. Ipak, nešto ga je stalno vuklo nazad — mirisi djetinjstva, livade po kojima je trčao i uspomene na dane provedene s prijateljima. Nakon rata, Postinje je, poput mnogih sela u Bosni i Hercegovini, ostalo gotovo prazno. Njegovi nekadašnji susjedi raselili su se širom svijeta, a kuće i imanja počeli su prodavati. Upravo tada Pero donosi životnu odluku. Prodaje svoju kuću u Njemačkoj i sav novac ulaže u rodni kraj. „Kupio sam ono što je nekad bilo naše – kuće, livade, šume, njive. Gotovo pola sela danas je ponovo u jednim rukama, ali s ciljem da opet oživi“, priča Pero dok pokazuje prostranstva na kojima je nekad čuvao krave. Njegova vizija nije samo povratak, već i novi početak. Planira razviti seoski turizam koji bi Podstinje mogao pretvoriti u prepoznatljivu destinaciju. Već do ljeta ove godine planirano je 40 kreveta u moderno uređenim apartmanima, spremnim za domaće i strane goste željne mira, prirode i autentičnog doživljaja. „Ljudi danas traže upravo ovo – tišinu, prirodu i iskrenu priču. A mi to imamo“, kaže Pero. Ako sve bude išlo po planu, i sam će se uskoro trajno vratiti u selo. U njegovoj priči nije sam. Podršku mu pruža prijatelj i rođak Dragan Balta, koji još nekoliko godina radi u Švicarskoj, ali već sada sanja povratak. Njegova ideja dodatno daje posebnu dimenziju cijelom projektu. „Ja bih ovdje pravio vrhunski pjenušac koji bi nosio ime sela – Postinje“, kaže Dragan, uvjeren da ovaj kraj ima potencijal za mnogo više od onoga što danas nudi. I dok oni planiraju budućnost, njihova djeca već sada rado dolaze u Postinje na odmor. Upravo u njima vide nastavak priče i nadu da će se i drugi, raseljeni širom svijeta, jednog dana vratiti. Možda ne odmah, ali barem u penziji.