Moja komšinica (Aleksa Šantić)

Ima neko doba sve me čežnja mori, sve mi nešto srce uzdiše i gori; Pa ti nemam, brate, ni mira ni stanka, nego duge noći ja bdijem bez sanka I stišavam srce i njime se mučim, pa do zore tako pameti ga učim; Ali ludo srce ne čuje šta zborim, nego me sve pati udarima gorim, i dršće i strepi, kao list sa pruta, i zove me tamo odmah preko puta, pod širokim dudom od stoljetnih dana gdje kućica stoji krečom okrečana, pa kô da su vjetri snijeg nanijeli - spram jarkoga sunca ona se bijeli, a noću, kad jasna mjesečina grane, pod širokim dudom sva treptati stane... Tu je, tu je ono što mi srce mami, s čega noću bdijem do u osvit sami, - tu je ono blago, ljepota Mostara, kunem vam se, ljudi, svijem na svijetu, što je bistre rose na gorskom cvijetu, niko ne bi mogô naći kapcu jednu tako milu, sjajnu, i čistu i čednu! Kunem vam se, otkad jarko sunce grije, zapamtio niko 'nake oči nije; Lijepe i mudre, svijetle i crne, pune žive vatre gdje mi duša srne! I kunem se, što je đula i behara, sve bi svojim licem zastidila Mara, - pa još kosa meka, ona kosa vrana bi mehlemom bila i najljućih rana!... Od jutra do mraka s prozora je gledim, pa uzdišem tako, čeznem i blijedim, a majčino blago posluje i radi, u široku sofu žuti šeboj sadi, do šeboja đurđic i karanfil mio, uz crveni karanfil fesliđen se svio, pa kad vjetar duhne kroz murvine grane, marinim cvijećem mirišu sve strane. Sad je vidim, eno po tananu platnu na đerđefu lakom veze granu zlatnu i uz sitni vezak, na doksatu, slaže onu milu pjesmu što je srce kaže: "O, sunašce jarko, svom smiraju pođi! O moj dragi, ti mi pod pendžere dođi!" Pa put neba često mili pogled pusti, ko da jedva čeka da se veče spusti... Pa još, bolan druže, kad nedjelja svane, na avlijska vrata kada Mara stane, bih, tako mi boga, adžamija posto, u mehani pio i bez groša osto! Jer, da samo vidiš, u lijepe Mare, kakve li su, puste, dimije od hare! Kakva li je na njoj talasija tkâna, što joj njedra krije sa dva đula râna! Kakav li je onaj nad povijom vranom crven fesić pusti sa biserli-granom! Pa da čuješ jošte zveket zlatnih grivnâ kad naranču žutu baci cura divna, i da vidiš osmjeh i slatka joj usta, bi i tebe s majkom rastavila pusta! Pa još one oči što svu milost nude! Blago onom čija vjerenica bude! (Aleksa Šantić je umro 1924. godine, a autorska prava na književna dela traju 70 godina nakon smrti autora. To znači da su Šantićeva dela danas u javnom domenu (public domain) i mogu se: slobodno koristiti, preraditi, pevati, adaptirati za muziku, film, AI-generisane pesme itd. Bez potrebe za dozvolom ili plaćanjem.)