Zašto ljudi pamte ono što im odgovara?

Mislimo da je sećanje arhiva. Da negde u nama postoji tačan snimak prošlosti. Ali mozak ne čuva život kao kamera. On ga stalno prepravlja. Zaboravlja. Dodaje. Izbacuje. Ulepšava. Pravi priču koja nam omogućava da živimo sa sobom. U ovoj epizodi govorimo o tome: zašto je ljudsko sećanje biološki nepouzdano, kako emocije menjaju uspomene, zašto dvoje ljudi pamti isti događaj potpuno različito, ali i o mnogo dubljoj temi: kako selektivno pamćenje postaje društvena osobina. Zašto ljudi pamte tuđe greške, a svoje namere. Zašto narodi pamte svoje žrtve, a zaboravljaju tuđe. Zašto u svađama svi misle da su bili „normalni“. I zašto čovek često ne želi istinu — nego verziju sebe sa kojom može da živi. Ovo nije epizoda o pamćenju. Ovo je epizoda o identitetu.